Da li ti se dešava da satima nakon razgovora razmišljaš šta si rekao/la i kako je druga osoba to doživela?
„Da li sam zvučala glupo?“
„Zašto sam to uopšte rekla?“
„Da li su primetili da sam nervozna?“
„Šta ako misle nešto loše o meni?“
Možda ti je neprijatno kada si u centru pažnje. Možda izbegavaš upoznavanje novih ljudi, telefonske pozive, javne nastupe, sastanke, čak i obične situacije poput jela u restoranu kada znaš da te drugi posmatraju.
A možda spolja deluješ sasvim funkcionalno. Ideš na posao, završavaš obaveze, razgovaraš sa ljudima… ali uz ogroman unutrašnji napor.
Socijalna anksioznost nije samo „stidljivost“.
U njenoj osnovi često postoji snažan strah da ćemo ostaviti loš utisak, biti osramoćeni, neprihvaćeni ili odbačeni. Uz to dolazi stalno preispitivanje sebe i svojih postupaka, kao i telesni simptomi poput drhtanja, crvenjenja, znojenja, ubrzanog rada srca ili napetosti.
Problem je što se vremenom život može početi prilagođavati strahu.
- Ne javljaš se na telefon.
- Ne prilaziš ljudima.
- Ne prijavljuješ se za posao koji želiš.
- Ne govoriš svoje mišljenje na sastanku.
- Odustaješ od izlazaka.
- Ne ulaziš u odnose koje bi voleo/la da imaš.
I što više izbegavaš, to ti se sledeći put čini još težim.
Tako socijalna anksioznost polako počinje da određuje granice tvog života. Može dovesti do povlačenja, usamljenosti, narušene slike o sebi, problema u partnerskim odnosima, školovanju i poslu.
Ali važno je da znaš:
Ne moraš da čekaš da ti strah još više suzi život.
Socijalna anksioznost je problem sa kojim se može raditi. Uz adekvatnu podršku i terapiju moguće je naučiti da budeš među ljudima bez stalnog straha od toga kako ćeš biti procenjen/a. Ne moraš da postaneš najglasnija osoba u prostoriji.
Dovoljno je da ponovo počneš da živiš onako kako ti želiš, a ne onako kako ti anksioznost dozvoljava.
Ako si se prepoznao/la u ovom tekstu, možda je upravo sada pravi trenutak da potražiš pomoć.

